|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
A long time ago in a galaxy far, far away. . . .
( blog za kolegij
"Konvergencija medija" )
Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV
Blog.hr
Blog servis
Forum.hr
Monitor.hr
imdb.com
Chicago Sun-Times (Roger Ebert - filmski kritičar)
Njemački redatelj sa hollywoodskom adresom još od studentskih dana pokazivao je naklonjenost spektaklima. Njegov film katastrofe iz 1984, Das Arche Noah Prinzip bio je najskupljji studentski film u njemačkoj povijesti sa budžetom od preko 1 milijun njemačkih maraka i postavio je smjernice njegovih budućih hollywoodskih ekstravagantnih ostvarenja.
Jedno od takvih tipičnih ostvarenja Rolanda Emmericha se trenutno prikazuje u zagrebačkim kinima. Emmerichova 2012 njegov je tipičan film katastrofe koji pridaje malo pozornosti razvoju odnosa među likovima ili dubljim moralnim dilemama, nauštrb vizualnog vatrometa u čemu mu je uvelike pomogao budžet od 200 milijuna američkih dolara. Nakon što je u Danu nezavisnosti vanzemaljska sila napala glavne gradove svijeta i prijetila uništenju čovječanstva, a u Danu poslije sutra opstanku vrste zaprijetilo novo ledeno doba, Emmerich je ovaj put pokušao poplaviti svijet zbog globalne kataklizme koja je ispunjenje drevnog proročanstva o kraju svijeta 2012g.
Skupina znanstvenika 3 godine ranije otkriva kako je zemljina jezgra oštećena i da će pucanje kore uzrokovati kraj čovječanstva.
U tajnosti zemlje članice G8 predvođene Amerikom počinju graditi goleme arke u himalajama koje trebaju poslužiti očuvanju ljudskog i životinjskog svijeta. Proročanstvo se ostvaruje 2012g., i dok najbogatiji imaju karte spasa za arke, ostatak ostaje zatečen. Saznavši za katastrofu, glavni junak Jackson Curtis (John Cusack) sa svojom obitelji uspjeva se ukrcati na avion ruskog milijardera i izbjeći katastrofu. Emmerich je od razarajućih elemenata u film utrpao sve što se moglo; potrese, poplave, erupcije vulkana, vatrenu kišu, tsunamije, ali više od pretjeranog korištenja specijalnih efekata film čine neuvjerljivim česta izbjegavanja nesreća u posljedniji trenutak. Ipak, film bi se mogao svidjeti hard-core ljubiteljima Emmericha i mlađoj populaciji.
Filmsko desetljeće je iza nas, a početak novog prilika je za retrospektivan pogled u filmsku škrinju. Iako neki hrvatski kritičari tvrde da je glavno obilježje prošlog desetljeća uspjeh azijskog filma, etabliranje europskog (npr.: “rumunjski novi val” i Michael Haneke) i nastavak komercijalizacije američkog filma, drugačijeg sam mišljenja. Film je od 2000g. do 2010g. obilježilo snažno autorstvo, zrelost mladih autora debitanata i jedan velemajstor - Kar Wai Wong.
Prvi dugometražni film mladog Davida Gordona Greena, melikovskim rječnikom (prekrasna kamera i voice-overi) dočarava ozračje adolescencije, donoseći zanemarivanu temu u filmskoj umjetnosti na poetičan i meditativan način. Rus Andrei Zvyagintsev, za svoj je debitantski film The Return osvojio zlatnog Lava za režiju u Veneciji. The Return je film prekrasne fotografije Mikhaila Krichmana i mistične privlačnosti koji dugo nakon gledanja ostaje u mislima. Lost in Translation Sofije Coppole, moderno je i zrelo autorsko ostvarenje s autobiografskim elementima koje priču o usamljenosti prikazuje na elegantan ali iznimno snažan način. Gibsonov Apocalypto autentično je u pravom smislu te riječi i autorsko ostvarenje iznimnog umjetničkog dosega.
U filmu Sideways dvojica glavnih protagonista srednjih godina kreću na put vinskim cestama Californije gdje je svaka kapljica vina ujedno i metafora za kapljicu života, nekad gorku, nekad slatku. U filmu Dogville Lars von Trier uklonio je sve što je karakteristično za film, a ostavio tek kredom iscrtane prostorije i glumce na pozornici, a konačan rezultat je avangardan i izniman film. Y tu mamá también ide u istu kategoriju s onim filmovima koji su izvrsni dok ih gledate ali ih sam kraj podiže za klasu više (Lost in Translation, Mean Creek).
Mean Creek upečatljivo je djelo debitanta Jacoba Aarona Estesa sa senzibilnim pristupom u prikazu djetinjstva. Prekaljeni scenarist Tony Gilroy svojim je redateljskim prvijencem zašao duboko u sam sustav, društvo i ljude. Michael Clayton rijedak je i važan film koji se priključio sličnim ostvarenjima poput The Insidera Michaela Manna. Filmovima In the Mood for Love (2000) i 2046 (2004) i naposlijetku filmom The Hand Kar Wai Wong zaslužio je titulu prvog imena desetljeća. The Hand je priča o krojaču i elitnoj prostitutki. Filmska bajka i najbolji film na mojoj all-time listi.
Mojih Top 10 (2000.-2010.)
1. The Hand (2004) Kar Wai Wong
2. Lost in Translation (2003) Sofia Coppola
3. The Return (2003) Andrei Zvyagintsev
4. George Washington (2000) David Gordon Green
5. Apocalypto (2006) Mel Gibson
6. Y tu mamá también (2001) Alfonso Cuarón
7. Dogville (2003) Lars von Trier
8. Sideways (2004) Alexander Payne
9. Mean Creek (2004) Jacob Aaron Estes
10. Michael Clayton (2007) Tony Gilroy
Nakon što je sa Titanicom 1997g. osvojio čak 11 zlatnih kipića i proglasio se kraljem svijeta, a sam film ostvario rekordni utržak od 1,8 milijardi američkih dolara širom svijeta, James Cameron je utonuo u dvanaestogodišnji zimski san napravivši tek dva dokumentarna filma Ghosts of the Abyss i Aliens of the Deep namjenski snimljena za IMAX 3D kina. Kako Cameron tvrdi sve je to bila samo uvertira za njegov nadolazeći veliki projekt – Avatar. Naime, da je došlo pravo vrijeme i da su tehnološki preduvjeti ostvareni za “oživljavanje” njegovog dugo maštanog projekta, zaključio je vidjevši digitalno animirani lik Golluma u Gospodaru prstenova kojemu je tračak života unio Andy Serkis uz pomoć performance-capture tehnologije. Performance-capture uvjerio je Camerona u mogućnost stvaranja fotorealističnih digitalnih likova koji bi posjedovali mnogo širu lepezu prikaza ljudskih emocija od one do tada viđene.
Cameron je za potrebe snimanja Avatara koristio unaprijeđenu inačicu motion-capturea koju je nazvao “E-motion-capture” zbog mogućnosti preciznijeg bilježenja facijalnih ekspresija glumaca što pomaže realnijoj izradi njihovog digitalno animiranog lika. Kako bi planet Pandora i Na’vi populacija zaživjeli i postali stvarnost Cameronu je pomoglo i peto najmoćnije računalo na svijetu u vlasništu WETA-e, kompanije za izradu specijalnih efekata Petera Jacksona, kao i ILM (Industrial Light and Magic).
Film je konačno došao na velika platna širom svijeta 18.prosinca 2009g. Priča je zapravo jednostavna, bivši marinac u kolicima, Jake Sully, pridružuje se korporacijskoj ekspediciji na planetu Pandora i Avatar programu kako bi preselili domicilno stanovništo Na’vi-je zbog eksploatacije prirodnih resursa. Njegova svijest projicirana je u umjetno uzgojeno Na’vi tijelo u kojem on ponovno može hodati, a sve se zakomplicira kada se Sully zaljubi u Neytiri, kćer poglavice Na’vi-ja i okrene se protiv korporacijskih plaćenika.
Sam film je osim zbog jednostavnosti radnje i klišejiziranih dijaloga uvelike kritiziran i zbog sličnosti sa pričom o Pocahontas i filmom Ples s vukovima. Ako je suditi po gledanosti i zaradi, gledatelje to pretjerano ne zanima, film je na dobrom putu da po zaradi obori sve rekorde. No ukoliko je Cameron pretendirao da napravi klasik, kao što su Ratovi zvijezda koji su 1977g. stvorili sličnu opčinjenost, lako bi se moglo dogoditi da film brzo bude zaboravljen upravo od današnje generacije odrasle na filmovima sa specijalnim efektima u koju se uzdaju Hollywoodski producenti, markentiški stručnjaci i glavni junak ovog posta - tržišno orijentirani redatelj.
TV SPOT ZA AVATAR
Osim što se bave rješavanjem zločina i privođenjem osumnjičenih, ukratko održavanjem reda i sigurnosti, hrvatski „čuvari zakona” imaju i neke druge, građanima manje poznate sklonosti. Među njihovim redovima ima podosta onih koji su naklonjeni umjetničkom izražavanju i mnogo spremnije posežu za kistom, fotoaparatom ili video-kamerom nego za policijskim “alatima”. Svoju “drugu stranu” javnosti su predstavili na tradicionalnoj izložbi likovnih i fotografskih radova djelatnika MUP-a u Muzeju policije. Od devet izlagača koji su ove godine izložili svoje radove, troje ih je već ranije izlagalo u prostorijama Muzeja policije (Habek, Harjač, Hržić).
Fotografske radove predstavili su Ljubomir Gudelj s motivima iz gradskog života Zagreba uz portrete u crno-bijeloj tehnici, Boris Sadilek s motivima znamenitosti, ljudi te flore i faune fotografirane mobitelom i Neven Smojver s motivima zagrebačkih, riječkih i opatijskih crkvi. Na slikama Ivan Kovačića, koji se slikanjem bavi od djetinjstva, dominiraju motivi iz prirode dok na onima Darka Habeka prevladavaju morski i zagorski krajobrazi. Stjepanu Harjaču, koji po treći puta izlaže u Muzeju policije, omiljen je motiv zagorskih kuća.
Samo dva tjedna nakon rasprodanog koncerta u zagrebačkoj Tvornici kulture, Neno Belan i Fiumensi održali su sinoć još jedan nastup za sve one koji prvoga puta nisu bili dovoljno
s(p)retni po pitanju nabave ulaznica. Sa sat i pol zakašnjenja, oko 22 sata izvedbom pjesme „Ivona” vidno raspoloženi Neno, započeo je trosatni koncertni spektakl. Prepuna Tvornica svjedočila je da i u “hladnom Zagrebu” ima mnoštvo zaljubljenika u dalmatinski pop izričaj ovog priznatog splitskog kantautora.
Belan i Fiumensi nastavili su zagrijavati publiku s „Ella E”, „Ja volim je”, „Ludo zaljubljen”, „Kucaj opet”, „Pričaj mi”, „Dani ljubavi”, i „Ostani uz mene”, zatim je na pozornicu stupio Marko Tolja na oduševljenje mlađeg dijela ženske publike i otpjevao „Bambinu” nakon čega je koncert nastavljen velikim hitovima „Dugo toplo ljeto”, „Rock galama”, „Zvuci ulice”, „Sunny day”, „Jagode i čokolada”, „Stojin na kantunu”, „Kavanna”, „Vino noći”, zatim ljubavnima „Ponoćna zvona” i „Dotakni me usnama”.
Neni Belanu se na pozornici pridružila i klapa More iz Šibenika, ponajviše u ulozi back-vokala pri izvedbi velikih hitova „Srce od leda”, i „Divojka sa juga”, ostavši kao pratnja do kraja koncerta. Na oduševljenje mnogih, na pozornicu je stigao i legendarni “buntovnik s razlogom” Hari Rončević i izveo „Kada jednom ovom zafalin se tilu”, što je publika popratila obostranom emocijom. Hari je izveo i „Aj ća volin te”, nakon čega su Neno Belan i Fiumensi uspješno privodili kraju službeni dio koncerta koji je završio pjesmom „Rijeka snova”.
- Hoćemo još, Hoćemo još! – uzvikivala je zapaljena publika i dozvala Belana ponovno na pozornicu pa je tako koncert završen tek nakon drugog bisa što pokazuje da postoji “tajna veza” između Belana, publike i Tvornice u kojoj je splitski glazbenik 6.03.2008. snimio live-album „Tvornica snova”.
U čast 120. obljetnice rođenja i 40. obljetnice smrti slikara Joze Kljakovića (Solin, 1889. – Zagreb, 1969.) 26. studenog otvorena je velika retrospektivna izložba u Galeriji Klovićevi dvori koja po prvi puta predstavlja Kljakovićev opus kroz više od 100 djela iz njegove umjetničke ostavštine. Uz ulja na platnu, ctrže, skice, ilustracije za knjige („Smrt Smail-age Čengića” iz 1922. i „Alkar” iz 1933.), plakate i grafike, na izložbi se mogu vidjeti i arhivski materijali poput fotografija, rukopisa, korenspondencije te katalozi najznačajnijih Kljakovićevih izložaba.
Jozo Kljaković je majstor fresko slikarstva i kao takav je možda najpoznatiji široj javnosti. Njegovi fresko ciklusi u crkvi sv. Marka u Zagrebu, crkvi sv. Martina u Vranjicu, Zvonimirovoj spomen crkvi u Biskupiji kod Knina, i mozaici na pročelju Zavoda sv. Jeronima u Rimu na izložbi su predstavljeni kroz projekcije i fotografske reprodukcije. Na izložbi se mogu vidjeti i dvije slike iz crnogorske crkve sv. Eustahija u Dobroti za koju je Kljaković izradio 12 monumentalnih platana, za što je dobio 360.000 dinara što je za ono vrijeme bio jedan od najvećih honorara, no vrijednija je izjava kotorskog biskupa Pavla Butorca da se radom u Dobroti Kljaković uvrstio u panteon hrvatskih besmrtnika, dok Don Branko Sbutega smatra da je tih oslikanih 500 kvadratnih metara veliko blago hrvatskoga slikarstva 20. stoljeća.
Projekcijom filma „Umorna smrt” u kinu Tuškanac u ponedjeljak u 20 sati započeo je ciklus jednog od najutjecajnijih redatelja svjetskog filma, Fritza Langa. U sklopu ciklusa biti će prikazano devet značajnih filmova ovog autora; „Umorna smrt”, „Dr. Mabuse, kockar – Slika vremena”, „Dr. Mabuse, kockar – Pakao, igra o ljudima našeg vremena”, „Die Nibelungen I. i II.”, „M”, „Oporuka doktora Mabusea”, „Zakon linča”, „Na divljem Zapadu”, „Lov na čovjeka”, i „Žena u izlogu”.
Fritz Lang je njemačko – američki redatelj austrijskog podrijetla, koji se kao zreo autor afirmirao već u fazi nijemog filma i prometnuo u jednog od najistaknutijih autora ekspresionizma. Langov opus se dijeli na tri stvaralačka razdoblja; na njemačko, američko, i zapadnonjemačko. Filmovi koji igraju u Tuškancu iz njemačkog su i američkog razdoblja autora. Prvi međunarodni uspjeh postigao je omnibusom od triju priča, „Umorna smrt”, dok je trilerom „M” ostvario briljantan prijelaz na zvučnu tehnologiju uporabom izvanprizornih zvukova, eliptične zvučne montaže kao i zvučnog lajtmotiva. Ubojica djece (Peter Lorre) zviždi zlokobnu melodiju Edvarda Griega „In the Hall of the Mountain King” iz Peer Gynta – to je bio jedan od prvih primjera na filmu kako glazba može odrediti lik.
Po dolasku nacionalsocijalista na vlast 1933g. godine Lang je, iako mu je navodno nacistički ministar propagande Goebbels nudio poziciju šefa Njemačkog Filmskog Instituta, pobjegao u Pariz, a potom emigrirao u Ameriku gdje je režirao 21 film.Tamo je dao izniman doprinos američkom film noiru, ali ozlojeđen položajem u Hollywoodu 1957g. se vraća u Zapadnu Njemačku gdje je režirao još tri filma. Zanimljivo je da američka kritika najviše cijeni Langovo I. razdoblje, njemačka kritika II. američko, dok Francuzi cijene njegovo III. razdoblje.
Lang se smatra jednim od najutjecajnijih autora za suvremeni film; Tim Burton, Luis Buńuel, Alfred Hitchcock, George Lucas, Ingmar Bergman, Claude Chabrol i Ridley Scott samo su neka redateljska imena na koja je Lang utjecao. Također se uz D.W. Griffitha smatra najzaslužnijim za razvoj više žanrova igranog filma. Ciklus završava 10.12.2009 (četvrtak) projekcijom filma „Žena u izlogu” u 19 sati, a raspored projekcija se može pogledati na www.filmski-programi.hr
„Kao što u školjci šume
duboke morske struje,
i u ljudskom glasu izražava se
duboka tajna ljudskog bića”
Jure Kaštelan
Gratias ago tibi domine quia fui in hoc mundus / Hvala ti, Gospodine, što sam bio na ovom svijetu - natpis je na renesansnoj „kući sretnog čovjeka” u Omišu, gradu na ušću Cetine, u kojem je ovo ljeto održan 43. po redu Festival dalmatinskih klapa. A ta prijestolnica klapske glazbe 25. puta je ove subote u Koncertnoj dvorani „Vatroslav Lisinski” poklonila zagrebačkoj publici revijalni koncert „Pismo moja, hrli tamo”. Tako se još jednom rijeka Cetina slila u Savu i pretvorila „palaču glazbe” u omišku Pjacu, u trg sv. Mihovila i učinila je „kućom sretnog čovjeka” ponudivši publici ponajbolje klape u nastupu koji je trajao nešto više od sata.
Uvodni govor su održali Boris Šprem, predsjednik Skupštine grada Zagreba i omiški gradonačelnik Ivan Škaričić, nakon čega je uhodani voditeljski par, Branko Uvodić i Edita Lučić, najavivši klape prepustio da pjesma preuzme glavnu riječ. Prva je na pozornicu izašla klapa Grdelin, potom mješovita klapa Versi, a za njima su uslijedili Pasika i Ćakulone. Klapa Subrenum iz Župe dubrovačke svojom je spiritualnom izvedbom Kranjčevićeve „Misao svijeta” podsjetila koliko je klapska pjesma nepresušno vrelo najdubljih emocija, a s jednakom su ljepotom izveli i zahtijevnu „Moj brodiću” Izvora Oreba. Zatim je nastupila ženska klapa Ardura, no pomalo discipliniranu publiku iz takta je uspjela izbaciti klapa Pulena svojom nadahnutom izvedbom „Barbare” Ivana Slamniga, što je popraćeno velikim pljeskom.
Nakon nastupa ženske klape FA Linđo na pozornicu je stupila splitska klapa Šufit, trostruki apsolutni pobjednici Festivala dalmatinskih klapa, koji su ove godine predstavljali hrvatsku kulturnu baštinu na prestižnom EBU međunarodnom radijskom festivalu u Kölnu. Poznati kao njegovatelji serenadnog pjevanja bili su odlična antiteza klapi Pivači KUD-a Cambi, laureatima ovogodišnjeg Omiša, koji su izveli jednu od najljepših klapskih pjesama „Sušna zikva na škoju” Slavka Govorčina, što su uštimali do savršenstva, pa su na taj način publici podarili finale prije finala kakav se samo poželjeti može. Pravi finale nastupio je nakon toga, kada su sve klape izašle na pozornicu i zapjevale Ljubinu „Dalmatino povišću pritrujena”, te potom narodnu „Pismo moja hrli tamo” i završile svečanost kao jedna duša.
„I sve ča se kroz vrime moglo reć o dalmatinskoj pismi, sve ča ju je gurnulo u život i pokušavalo tumačiti – sve je to ništa pred zadivjujućon jednostavnošću njezina iskrenog, spontanog, pjevnog ustroja. I ništa joj nije ravno!”
Jakša Fiamengo
Klape koje su nastupile
Grdelin (m) – Zagreb
Versi (mj) - Split
Pasika (m) - Kostanje
Ćakulone (ž) - Zagreb
Subrenum (m) – Župa Dubrovačka
Ardura (ž) – Split
Pulena (mj) - Korčula
FA Linđo (ž) – Dubrovnik
Šufit (m) – Split
Pivači KUD-a Cambi (m) – Kaštel Kambelovac
Uz policijsku pratnju u srijedu navečer, nešto prije 18 sati, stigao je novinar Hrvoje Appelt na Fakultet političkih znanosti da bi održao predavanje na temu: «Zašto biti novinar?» Hrvoje Appelt je najveći dio svoje karijere proveo pišući za Jutarnji list, dok je zadnju godinu svog rada proveo u «Globusu» gdje je 19. ožujka 2009g. dobio obavijest o raskidu ugovora. Studente je prvo upoznao sa lošim položajem novinarske struke koji se ogleda u brojnim primjerima obespravljenih novinara.
- Prema zakonu o radu novinari nemaju gotovo nikakva prava – rekao je Appelt. Dodao je i da se mnogo puta dogodilo da za neobjavljene članke nije dobivao suvisle odgovore ili su urednici izbjegavali razgovor. Appelt je najpoznatiji po otkrivanju mnogobrojnih afera, što ga je prometnulo u vrh istraživačkog novinarstva u hrvatskoj, ali i smjestilo ga u nezavidan položaj naspram urednika i priskrbilo mu svojevremeno i epitet «novinara kojeg plaćaju da ne objavljuje ništa». Kao jedan od glavnih problema za razvoj slobode medija i istraživačkog novinarstva ističe pritisak velikih oglašivača koji dolazi od pritisaka politike što tvori jedan začarani krug.
- Interesne i kriminalne skupine vladaju ovom državom – rekao je Appelt i dodao kako sprega političara i vlasnika medija uzrokuje eroziju struke.
Nakon što je istaknuo po njemu glavni problem, osvrnuo se i na studente za koje smatra da imaju veliku snagu, ali da su nesposobni i spavaju, i da ta snaga ništa nije napravila da državi bude bolje. Appelt je govorio i o potrebi komunikacije na svim razinama da bi se problematiziralo pitanje slobode medija.
- Sinergijom studenata, novinara, urednika, zakonodavaca, i međunarodnih institucija bi se moglo ubrzati poboljšanje ove situacije u kojoj se mi danas nalazimo – istaknuo je Appelt.
Nakon nebrojenih negativnih primjera s kojima je upoznao studentsku javnost u svom dvosatnom predavanju, Appelt je ipak završio optimističnim tonovima.
- Vjerujem u svijetlu budućnost novinarstva – rekao je Appelt te dodao da novinari uvijek trebaju imati na umu čast, poštenje, i ulagati trud koji se na kraju isplati.
- Naša struka je sluga građanima, i da nema njihovog interesa ne bi bilo ni nas – rekao je Appelt te završio predavanje sa važnom porukom: «Ako nemate pravo na slobodu izražavanja, nemate nikakvu slobodu.»
Reklamiran kao «nikada veći i bogatiji po broju programa, filmova, projekcija te mjesta za prikazivanje» sa čak više od 90 filmova prikazanih na ukupno 6 lokacija, uz «stara mjesta» SC, Teatar &TD i kino Europu, te nova kino Tuškanac, Dokukino Croatia te Movieplex, Zagreb Film Festival se pokazao u svome najambicioznijem izdanju do sada. Za Zagreb mnogo značajna manifestacija otvorila je od 18. do 24. listopada po sedmi put vrata svojih kinodvorana zagrebačkoj publici.
- Htjeli smo se proširit izvan okvira SC-a , obuhvatit manje-više sve gradske dvorane. Htjeli smo publici pružiti nešto više. Osim Cinestara u svim ostalim kinodvoranama smo u gradu - ističe Hrvoje Laurenta, izvršni direktor festivala.
Festival u svom glavnom programu predstavlja međunarodnu selekciju debitantskih, prvih i drugih naslova novih autora, a započeo je projekcijom kratkog filma «Ciao Mama» Gorana Odvorčića te cjelovečernjim filmom «Machan», redateljskim prvijencem talijanskog producenta Uberta Pasolinija, najpoznatijeg po produciranju kino-hita iz 1997godine «The Full Monty/Skidajte se do kraja».
- Iznimna posjećenost, čak 35 000 ljudi na projekcijama, i više od 50 000 posjetitelja na okruglim stolovima, predavanjima, koncertima, odnosno popratnom programu razlog su za zadovoljstvo - kaže Laurenta.
Od filmova ponajviše pozornosti privukli su «Crnci» Zvonimira Jurića i Gorana Devića, hrvatski film o ratnim zločinima s implicitnim referencama na slučaj Garaža, nagrađen Zlatnom arenom za režiju u Puli i srpski film slične tematike «Obični ljudi» Vladimira Perišića koji se bavi zločinima srpske vojske nad civilnim stanovništvom, nagrađen Srcem Sarajeva za najbolji film. Dodamo li tome i antiratnu dramu «Libanon», dobitnika Zlatnog lava, možemo zaključiti da su ove godine prevladavali antiratni tonovi. Festival je završio ceremonijom dodjele nagrada te projekcijom omnibusa «Zagrebačke priče», riječ je o 9 kratkometražnih filmova jedanaestorice autora. Zlatna kolica za najbolji dugometražni film osvojio je kanadski film «Ubio sam majku» redatelja Xaviera Dolan-Tadrosa.
- Prednosti ZFF-a su filmovi od kojih većinu publika nikad više neće imat priliku vidjet jer kasnije ne dolaze u redovnu filmsku distribuciju, druženje i razgovor sa redateljem i ekipom filma koje se redovno pozivaju i dolaze na festivale, kao i posebna atmosfera - pojasnio je Laurenta.
- Vrlo vjerojatno selimo iz SC-a, zbog tehničkih nedostataka i odlazimo u centar grada, ali i u Novi Zagreb. Ostalo ostaje manje-više isto - otkrio je Laurenta neke od novosti koje nas očekuju na sljedećem ZFF-u.
